Moderna misao je davala prednost ideji vremena u odnosu na tretman prostora. Mogućnost kritičkog društvenog promišljanja uvek se odnosila na vremenski metanarativ. Mišel Fuko (Michel Foucault) jedan je od teoretičara koji se suprotstavio ideji linearne istorije i kroz primere zatvora, ludnice ili bolnice, on je pokazao kako se statični model diskurzivnog prostora razvija u dinamički model socijalnog prostora. Prostor u zapadnoj kulturi ima svoju istoriju i hijerarhijsku strukturu, ali ono o čemu Fuko govori tiče se savremenih prostora u kojima se odvija život:
“Prostor u kojemu živimo, kojim smo zavedeni da u njega izađemo iz sebe, u kojemu se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je heterogen. Drugim riječima, ne živimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne živimo u nutrini neke praznine oslikane različitim blještavilima, živimo unutar skupa odnosa koji određuje smještanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati.” (Michel Foucault, O drugim prostorima, Peščanik, 2013)
